ZAGREPČANI, PROVJERITE JESTE LI ŽIVI, VLASTA DELIMAR, OTVORENJE, GF
4. rujan 2026.
19 sati u Galeriji Forum u Teslinoj 16 otvorila se izložba Vlaste Delimar „Zagrepčani, provjerite jeste li živi”, čije su kustosice Katerina Jovanović i Sabina Oroshi.
U godini u kojoj je Vlasta Delimar obilježila 70. rođendan, njezin se opus ponovno otvorio u sadašnjosti, s pogledom prema načinima na koje se njegovo značenje mijenja kroz vrijeme. Projekt „Provjerite jeste li živi” zamišljen je kao višelokacijska antiretrospektiva koja je, umjesto linearnog pregleda gotovo pedeset godina umjetničkog djelovanja, povezala radove iz različitih razdoblja i promatrala što se događa kada se susretnu s novim prostorom, vremenom i publikom. Nakon prve epizode u riječkoj Galeriji Kortil, projekt se nastavio u zagrebačkoj Galeriji Forum izložbom „Zagrepčani, provjerite jeste li živi”.
Za njezin opus vrijeme nikada nije bilo samo kronologija. Radovi nastali početkom osamdesetih nisu ostali zaključani u vremenu svojega nastanka, a njihov se smisao mijenjao svaki put kada su ponovno bili gledani. U Zagrebu su se tako susreli radovi nastali tijekom gotovo pedeset godina, otvarajući pitanje što se događa s tijelom, željom i vidljivošću kada se promijene životna dob, društveni kontekst i način na koji zajednica gleda tijelo.
U središtu zagrebačkog postava bilo je tijelo, shvaćeno kao prostor iskustva, otpora i pregovaranja. Ono što je Delimar početkom osamdesetih otvarala kroz seksualnost, autonomiju i pravo na vlastitu reprezentaciju nastavilo se kroz pitanja starenja, vidljivosti i prava na želju.
Fotografije „Kurac volim” (1980.) i „Jebite me” (1981.), primjerice, u susretu s recentnim radom „Hoćeš jebat, stani u red” (2026.) otkrile su kontinuitet umjetničke pozicije, odnosno odbijanja da se tijelu unaprijed odredi što smije biti, kako smije izgledati i kada smije biti vidljivo.
Zagrebačka izložba pritom je posebno otvorila pitanje starenja i vidljivosti ženskog tijela. U performansu „Uspješno starenje”, izvedenom na otvorenju izložbe, Delimar je govorila o vlastitom tijelu, seksualnosti, medicini, fizičkoj funkcionalnosti i promjenama koje donosi vrijeme, pritom spajajući humor, erotiku i iskustvo svakodnevice.
U radu „Prema dostojanstvu starenja” (2026.) to se pitanje iz galerijskog prostora preselilo i u javni prostor. Starije žensko tijelo pojavilo se na jumbo plakatima, unutar vizualnog jezika reklame koja je tradicionalno usmjerena prema mladosti, poželjnosti i potrošnji.
Zagrebački postav ujedno je povezao osobno iskustvo s poviješću, sjećanjem i prostorima koji nose vlastite slojeve pamćenja. Radovi „Tišina živih skulptura u tišini oštećenih kuća” (2021.), „Danica” (2023.) i „Ovo sam bila ja 1980. kada je umro drug Tito” (1980.) pokazali su kako se kolektivna povijest može čitati kroz pojedinačno tijelo i autobiografsko iskustvo. Prošlost pritom je ostala prisutna u prostoru, sjećanju i načinu na koji danas gledamo.
Naslov „Zagrepčani, provjerite jeste li živi” zato je bio i poziv publici. Živost se ovdje mjerila spremnošću da se pogleda ono što nas može uznemiriti, zainteresirati ili natjerati da vlastite stavove vidimo drugačije. U susretu s Delimarinim radovima provjeravalo se, naposljetku, ne samo koliko je živa umjetnost nego i koliko je živ naš vlastiti pogled.
