Doba traumatične slobode
Udar nađe iskru u kamenu, kako je rekao onaj pjesnik. Trebalo je dosta vremena u taloženju raznih političkih iskustava u Hrvatskoj, u vrijeme socijalističkog režima, da bi krajem 80-ih taj društveni i kulturni život počeo pulsirati na koliko-toliko prirodan način. Hrvatska kulturna ponornica u godinama tzv. jednoumlja neprimjetno se pretvorila u vodopad. Bilo je to definitivno novo vrijeme i mi smo živjeli s vjetrom u kosi i vjerovali da smo „mladi i vječni“, kako je pjevao Buldožer. Ali već iza prvog ugla počeli su se gomilati mračni strahovi: Jugoslavija se raspada, hoće li biti rata u Hrvatskoj ili ne? Početak devedesetih je u kulturnom i u društvenom smislu, u Zagrebu i u Hrvatskoj, i puno šire od toga, bilo doba traumatične slobode. Institucionalno, na sredini tog sudara ideoloških svjetova, nacionalnih ideala i egzistencijalnih neuroza, u gabaritima grada Zagreba, stajao je na uglu Preradovićeve i Tesline ulice KIC. Buka vremena, zahtjevi s trgova i uzbuđenje u medijima, preselili su se na njegove tribine. Politička preispitivanja u KIC-u mogla su započeti.
Bojan Munjin