Svjetlosni bljesak i njegove posljedice
Od svog osnutka 1965. godine, KIC je, sportski rečeno, imao dovoljno važnih utakmica u nogama i sijaset svjetski poznatih imena na svojim tribinama i u galerijama, da bi ga mogli nazvati respektabilnom kulturnom točkom ovoga grada. Jednako toliko bilo je i ožiljaka, političkog podozrenja s raznih strana, hitnih telefonskih poziva „s odgovornog mjesta“ i, slikovito rečeno, zavrtanja ruku KIC-u na mnogo načina. A onda, usred svega, došlo je do te velike promjene. Početak 90-ih u KIC-u mogli bismo nazvati jednim svjetlosnim bljeskom, kada se učinilo da je sve moguće. Rat još nije bio na vidiku, a komunizam u kojem smo živjeli 45 godina, djelovao je kao napušteni brod koji se udaljavao prema pučini da zauvijek nestane. Ironija sudbine bila je u tome da je taj osjećaj da je „sve moguće“ označila tribina u KIC-u godinu dana ranije, 1989. na kojoj su gostovali predstavnici poglavarstva grada Bologne, članovi talijanske eurokomunističke ljevice, koji su vrlo uvjerljivo govorili o tome da je baš Bologna dokaz kako postoji i „socijalizam s ljudskim licem“. Ipak, bez prevelike nježnosti, povijest je išla svojim putem. Krajem te godine u KIC-u je gostovao europski filozof prvoga reda, Jürgen Habermas. Doslovno, u momentu kada su rumunjski protestanti jurišali na rezidenciju njihovog diktatora Nicolaea Ceaușescua, Habermas je na prepunoj tribini, mjesec dana nakon pada berlinskog zida, govorio o „važnosti racionalnog dijaloga i konsenzusa kao temelja demokratskog društva“. U tom trenutku Jugoslavija je pokazivala prve pukotine skorog raspada. Ova tema se naravno jako zaoštrila narednih mjeseci pa je u KIC-u gostovao i glasoviti politički teoretičar Denis Rusinow, specijalist za traume federalističkih društava. U jednom trenutku Rusinow se obratio publici. „Morate se odlučiti: želite li da državni suverenitet prebiva u saveznoj skupštini u Beogradu ili u Saboru u Zagrebu?“ Takvih tribina na istu ili slične teme bilo je u KIC-u te 1990. godine sijaset, a gosti su bili i oni lijevi i oni desni; Žarko Puhovski, Slaven Letica, Rudi Supek, Dražen Budiša, Slavenka Drakulić, Branko Horvat, Boris Maruna, Silva Mežnarić i mnogi drugi.
U petnaestak tribina bile su predstavljene i najznačajnije stranke na prvim višestranačkim izborima 1990. godine, ali tribina koja je možda najslikovitije održavala atmosferu hrvatskog političkog rolerkostera bila je polemika između Ivana Zvonimira Čička i beogradskog novinara Aleksandra Tijanića. Svi zainteresirani nisu mogli ući u dvoranu, pa su zvučnici bili postavljeni i u predvorje. U jednom trenutku Tijanić je rekao: „Mene u Srbiji smatraju izdajnikom, ali moja ruka ne bi mogla potpisati odcjepljenje Kosova.“ Čičak je odgovorio: „Mene smatraju izdajnikom u Hrvatskoj, ali moja ruka ne bi mogla potpisati ostanak Hrvatske u Jugoslaviji.“ Kasnijih mjeseci i godina politička situacija je bila sve teža, tome je bio posvećen i dugi serijal političkih tribina „Kamo ideš Hrvatska?“ i druge, u međuvremenu je u Hrvatskoj izbio i jedan strašan rat, ali KIC je morao raditi dalje. Ono na što smo tada bili možda najponosniji jest što smo u vremenima kada su meci letjeli gusto, održali jedan pristojni, gotovo purgerski nivo diskusija o najozbiljnijim temama. KIC je tada bio brižni i nadamo se objektivni svjedok jednog burnog i uzbudljivog vremena.
Bojan Munjin
