Vjenceslav Richter autor je adaptacija prostora u Preradovićevoj i Teslinoj ulici u Zagrebu za potrebe Centra za kulturu i informacije, odnosno Galerije Forum. I sam Centar plod je modernističke ideje mogućnosti oplemenjivanja društva putem umjetničkog djelovanja i odgovornog i sveobuhvatnog informiranja građana. Ono što je danas ostalo od Richterove opreme su veliki prozori u prizemlju i na prvom katu Centra (KIC-a), koji su služili kao komunikacija s ulicom i predstavljali izvor danjeg svijetla. Oni su, također, pozivali građanstvo na programe, sugerirajući otvorenost institucije i njezinu uključenost u život zajednice. Richterov je interijer očuvan i u prostornoj dispoziciji Galerije Forum. I tu možemo vidjeti velike prozore u sličnoj funkciji pozivanja publike. Stubište do gornje etaže Galerije smješteno je uz desni zid, a središnji prostor otvoren je u razini od dvije etaže, što cijeli prostor dinamično rastvara.
Jednostavne ograde s elementima od žice i lebdeće stubište doprinose dojmu prozračnosti i nenametljivosti arhitekture i podržavaju funkciju izložbenog prostora, a to je, prvenstveno, prezentacija umjetnina. Prema bauhausovskom učenju arhitektura i uređenje interijera (umjetninama, dekoracijama i namještajem) trebali bi se spojiti u specifičnu harmoniju prostora, koja bi se, onda, trebala prenijeti na duševna stanja onih koji u tim prostorima borave. Zagrebačka grupa EXAT 51 (skraćeno za „eksperimentalni atelje“ i godinu osnutka), plod jugoslavenskog okretanja zapadnim modelima života, koje se odrazilo u apstrakciji u likovnoj umjetnosti i u individualističkom načinu razmišljanja u stanogradnji. Bio je to pokret umjetnika, dizajnera i arhitekata koji se zalagao za društveni utopizam baštinjen od Bauhausa, u kojemu usko surađuju umjetnost, tehnologija i ekonomija.
Član EXAT-a 51 bio je i arhitekt Vjenceslav Richter. U svome radu on je slijedio već spomenute modernističke postavke, oslanjajući se na načelo sklada utemeljenog u geometriji i načelo sinestezije arhitekture i ostalih umjetnosti. Za takav se pristup zalagao i u svojim arhitektonskim ostvarenjima (gdje se ističu njegovi paviljoni za jugoslavenske nastupe na međunarodnim sajmovima – u Bruxellesu, 1958., ili u Milanu 1964.) i u teoretskim zapisima (poput knjige Sinturbanizam, iz 1964.). Ostvario je i zapažen likovno-umjetnički opus na polju svih klasičnih izričaja (slikarstva, kiparstva i grafike), a nerijetko i preklapajući ta polja. Tu se, pak, često pouzdaje u učinak dinamične repeticije jednog elementa (recimo, u najpoznatijem ciklusu, Reljefometri), ili na primjenjivanje jednog postupka u nizu formalnih varijacija.
