Tekst daje osvrt na izložbu ZEMLJA ZABRANE, kustosice Davorke Perić kao što i pokazuje nekoliko fotografija postava unutar Galerije Forum te Galerije na katu.
Članak govori o tome kako su umjetnost i sloboda izražavanja često bili ograničavani zbog političkih pritisaka. Ideja “umjetnosti za narod” i otvoreno iznošenje istine smatrani su prijetnjom vlasti, pa su umjetnici i intelektualci bili izloženi cenzuri, kontroli tiska i čak zatvaranjima.
Izložba o kojoj je riječ prikazuje upravo ta razdoblja zabrana i represije, povezujući ih s važnim povijesnim događajima, poput političkog nasilja i smrti Stjepan Radić. Glavna poruka je da su zabrane i šutnja često bile nametnute, ali i da su ljudi ponekad sami sebe ograničavali iz straha.
Tekst „Umjetnost pod ključem” naglašava kako izložba „Zemlja zabrane” Davorke Perić povezuje zabrane umjetnosti od vremena Šestosiječanjske diktature do danas, pokazujući da se oblici pritiska mijenjaju, ali ne nestaju. Ističe se da su umjetnici nekad bili zabranjivani zbog prikazivanja siromaštva i društvene stvarnosti, dok se danas suočavaju s političkim, društvenim i financijskim pritiscima te cenzurom. Članak posebno naglašava kontinuitet represije nad umjetnošću i poruku izložbe da sloboda izražavanja i dalje ima jasne granice koje društvo nameće.
Tekst „Plastični Jezus” povezuje aktualne političke pritiske (poput rasprava oko Venecijanskog bijenala) s povijesnim i suvremenim oblicima cenzure u umjetnosti. Kroz primjer filma Plastični Isus i izložbe „Zemlja zabrane” pokazuje se kako su umjetnici kroz različita razdoblja kažnjavani zbog ideološke nepodobnosti. Naglasak je na tome da cenzura danas često djeluje suptilnije – kroz financijske pritiske i samocenzuru – ali i dalje snažno oblikuje umjetničku slobodu.
U srijedu, 8. travnja u 19 sati u Galeriji Forum (Teslina 16) i Galeriji na katu (Preradovićeva 5), u sklopu Kulturno informativnog centra, otvara se izložba Zemlja zabrane, koja kroz dijalog povijesnih i suvremenih radova propituje političke pritiske, zabrane i mehanizme cenzure u umjetnosti – od 1930-ih do danas. Izložba ostaje otvorena do 1. svibnja.
U središtu izložbe nalazi se djelovanje Udruženja umjetnika Zemlja, čiji su članovi u međuratnom razdoblju bili izloženi zabranama zbog kritičkog prikazivanja društvene stvarnosti, siromaštva i nejednakosti. Povijesni trenutak koji označava vrhunac represije dogodio se 7. travnja 1935., kada je Krsto Hegedušić na vrata Umjetničkog paviljona stavio lokot nakon policijske zabrane VII izložbe Udruženja. Taj simbolički čin postaje polazište za promišljanje suvremenih oblika pritiska, autocenzure i institucionalne kontrole nad umjetničkim djelovanjem. Kustosica izložbe Davorka Perić naglašava da radovi povijesnih „zemljaša“ ulaze u dijalog sa suvremenim autorima koji se bave sličnim temama – urušavanjem društvenih vrijednosti, siromaštvom, discipliniranjem javnog prostora i perfidnim oblicima zabrane. Izložba ukazuje da umjetnost koja razotkriva naličje sustava i danas izaziva otpor, jednako kao i prije devedeset godina. Uz radove iz povijesnih zbirki i muzeja, predstavljeni su i suvremeni umjetnici čija djela tematiziraju autocenzuru, strah i društveni konformizam. Poseban naglasak stavljen je na radove koji problematiziraju šutnju kao strategiju preživljavanja u društvu nadzora, ali i na umjetničke geste koje pozivaju na hrabrost i javni otpor, autorske komentare zabrana i cenzura kroz socijalističko razdoblje, sve do aktualnog Sinja, Benkovca, Velike Gorice i Splita.
Zastupljeni će biti umjetnici i umjetnice, filmski autori i glazbenici: Neli Ružić, Gildo Bavčević, Boris Burić, Vlado Martek, Mladen Stilinović, Božena Končić Badurina, Vlasta Delimar, Marko Paunović, Krsto Hegedušić, Marko Ristić, Ljubomir Micić alias Dr. Rasinov, Novi Kolektivizam, Marijan Detoni, Fedor Vaić, Kamilo Tompa, Branka Hegedušić, Željko Hegedušić, Kamilo Ružička, Ernest Tomašević, Vilim Svečnjak, Oton Postružnik, Vanja Radauš, Sara Renar, Antun Mezdjić, Petar Franjić, Edo Kovačević, Obrad Gluščević, Lazar Stojanović, Marko Babac, Vojislav Kokan Rakonjac, Živojin Pavlović, Želimir Žilnik, Bahrudin 'Bato' Čengić, Rajko Grlić, Vlado Kristl, Srđan Karanović.
Dio programa čine i filmske projekcije autora koji su u svojim sredinama bili proskribirani zbog kritičkog pristupa društvu. Program uključuje filmove nastale u tradiciji „crnog vala“ i eksperimentalnog filma, koji su, poput radova grupe Zemlja, odbijali prikazivati idealiziranu sliku stvarnosti. Uz izložbu je do kraja travnja organiziran i popratni program koji uključuje projekcije u Surogatkinu KIC, tribinu Geografija zabrana u dvorani KIC-a, a na dan otvorenja u 21 sat, nastup Sare Renar Nježne riječi u Zemlji zabrane.
Izložba „Glasovi koje nasljeđujemo” umjetnica Katarina Alamat Kusijanović i Yvonne Andreini istražuje poveznice mediteranskih otoka Koločepa i Ventotenea kroz usmenu tradiciju, identitet i osobna iskustva života na Mediteranu. Kroz objekte i apstraktna platna radovi propituju odnos osobnog, kulturnog i povijesnog identiteta.
Izložba Dizajn, socijalizam, modernizam: Didaktička izložba polazi od shvaćanja da upravo dizajn, vizualne komunikacije, popularna kultura i umjetnost u najširem smislu, mogu biti “kraljevski put” za analizu i tumačenje razvoja jugoslavenskog društva u periodu socijalističke modernizacije druge polovine 20. stoljeća. Svojim opsegom izložba ne pretendira na sveobuhvatni kritički pregled niti prikazati neki idealan izbor “najvećih remek djela” iz povijesti domaćeg dizajna, nego prije svega kroz prizmu dizajna i vizualnih komunikacija postavljati pitanja kako su se unutarnje dinamike i napetosti društvenih odnosa reflektirale u sferi jugoslavenske kulturne proizvodnje. Na koji su način vizualni jezik, grafički dizajn i umjetničke prakse oblikovali – i bili oblikovani – promjenama društva?
Priče koje danas kao društvo sebi pričamo o socijalističkom periodu i umjetnosti tog vremena daleko su od jednostavnih. Prepune su kontradikcija, ambivalentnosti, ideološki suprotstavljenih pozicija i tumačenja, i upravo zbog toga se – posebno u postsocijalističkom kontekstu – simplificiraju i svode na klišeje. Ustaljene odrednice kao što su “socijalistička umjetnost” i “umjetnost u socijalizmu”, često više prikrivaju nego što nam otkrivaju. Prva podrazumijeva da je cjelokupna umjetnost tog vremena nužno bila ideološki određena i predmet političkog diktata. Druga sintagma pak odnos umjetnosti i društvenog predstavlja pasivno i depolitizirajuće, kao nešto što se “naprosto događalo” unutar društvenog sustava, svodeći tako umjetnice i umjetnike na pasivne aktere bez stvarne moći djelovanja, kreiranja društvenih transformacija ali i pregovaranja i otpora.
U oba slučaja tako se prikrivaju složeni međuodnosi umjetnosti i politike. Sintagma umjetnost socijalizma, priznaje da su umjetnost i dizajn tog razdoblja nastajali u dinamičnim odnosima prema socijalističkom projektu modernizacije i društvene emancipacije. Shvaćajući proizvode grafičkog dizajna kao materijalne tragove jednog društva u određenom vremenu, izložba Dizajn, socijalizam, modernizam posvećena je odnosu, smjenama i međusobnim napetostima tendencija koje su poznate ali često nejasno definirane – ili do karikature pojednostavljene – pod nazivima socijalistički realizam, socijalistički modernizam i socijalistički estetizam. Dok je rascjep socijalističkog realizma i socijalističkog modernizma često tematiziran, pa tako i sveden na nekoliko često problematičnih klišea, odnos socijalističkog modernizma i socijalističkog estetizma je daleko manje i rjeđe obrađivan.
Didaktička izložba u sklopu Subversive festivala, u razgovoru sudjeluju Marko Golub i Tena Lovrenčić, a kustos izložbe je Dejan Kršić.
U srijedu, 6. svibnja u 19 sati, u Galeriji Forum, Teslina 16, otvorila se izložba Katarine Alamat Kusijanović i Yvonne Andreini pod nazivom Glasovi koje nasljeđujemo.
Suradnja dviju umjetnica rođena je iz mnogobrojnih ustanovljenih poveznica između mentaliteta i porijekla mediteranskih otoka Koločepa (Kalamote) u Jadranskom moru i Ventotenea u Tirenskom moru, čije su sličnosti, u usmenim tradicijama, prepoznale i umjetnice i kustosica ove izložbe, Jelena Tamindžija Donnart.
Izloženi objekti i apstraktna platna govore o osobno proživljenim narativima života na Mediteranu. U njihovim radovima kustosica Jelena Tamindžija Donnart uočila je korespondirajuće narative: „Čovjekov identitet nikad nije jednodimenzionalno određen ni slučajan, kao što nije slučajan ni susret ovih dviju autorica na izložbi: on je plod dijaloga kroz rad i vrijeme tijekom kojih su promišljeni i vlastiti identiteti satkani od raznoraznih konopa, pažljivo umotanih paketića i vrtloga apstraktnih elemenata koje ne možemo točno definirati jer se nalaze na granici svjesnog i nesvjesnog, stvarnosti i iluzije, poput izmjene energetskih polja u Andreininoj slici. Duboko introspektivni radovi dviju autorica promišljaju ulogu pojedinca – kroz osobnu, povijesnu i kulturnu prizmu – u društvu gdje u vizualnom mediju istražuju kako se iskustvo i uloga pojedinca oblikuju kroz bliske i opće narative.“
Na Dan državnosti, 30.5., održala se promocija knjige Dejana Kršića Zaludni neimar i slijepa mrlja ideologije: Povodom partizanskih nekropola Bogdana Bogdanovića, a osim toga i zatvaranje izložbe Dizajn, socijalizam i modernizam.
U osnovi izložbe i knjige leži isti interes za politička značenja odnosa socijalističkog modernizma i socijalističkog estetizma. Upravo djelo Bogdana Bogdanovića utjelovljuje taj rascjep između socijalističkog modernizma i socijalističkog estetizma, a kroz njega se mogu promatrati i tumačiti društvene i političke promjene jugoslavenskog društva, od modernističkog univerzalizma, preko identitetskog zaokreta krajem 60-ih, do konstrukcije nacionalističkih politika krajem 70-ih i tijekom 80-ih godina.
Naslov knjige, naravno, referenca je na Bogdanovićevu knjigu Ukleti neimar, kao i na činjenicu da su ga obožavatelji njegova rada često tako nazivali. No, kako stoji u podnaslovu, Bogdanovićevo umjetničko djelo prije svega je povod, odnosno polazna točka za šira, ali međusobno povezana razmatranja o sudbini spomenika i brisanju tradicija NOB-a, kulturalizaciji antifašizma i suvremenom revizionizmu, pitanjima odnosa prema holokaustu i genocidu, ali i slijepim mrljama te nedosljednostima njegova hvaljenog antimiloševićevskog političkog angažmana tijekom 80-ih i 90-ih.
U razgovoru sudjelovali su Boris Buden, filozof, publicist i kulturni kritičar, Ana Dević, likovna kritičarka i kustosica, Marko Golub, likovni kritičar, kustos i povjesničar dizajna te Dejan Kršić, grafički dizajner i publicist. Moderirala je Đurđica Ćilić.
Grupna izložba autora odabranih u Veliko natjecanje kratkometražnog filma predstavlja umjetnike sa širokim dijapazonom radova, od slika, skica, crteža, grafika, kolaža, preko dijelova scenografije, modela, studija, knjiga snimanja, sve do instalacija i multimedije.
Predstavljeni su radovi sljedećih umjetnika: Alex Boya, Ana Horvat, Anna Mantzaris, Carlo Galbiati, Carmen Córdoba, María Herreros, Chloë Danguy, Frank Ternier, Georges Schwizgebel, Jocelyn Charles, Leo Černic, Luciano Lepinay, Luma Flôres, Mária Kralovič, Markus Tangre, Michelle Gruppetta, Natalia Mirzoyan, Sandra Desmazières, Sylwia Szkiłądź, Vladislav Ivanov, Xie Li.
Izložba se bavi čovjekom, odnosno ljudskim tijelom kao osnovnom mjerom unutar koje spoznajemo svijet i svemir. Proporcije unutar kojih je čovjek evoluirao mogu se primijetiti na nizu spomenika, od drevnih piramida, grčkih hramova, rimskih gradova, pa do suvremene umjetnosti. Još jedan način aktiviranja ljudskog tijela u urbanoj strukturi, odnosno u zajednici je umjetnost performansa. Pozivajući se na tradiciju te vrste umjetnosti u Hrvatskoj Grimani će od Galerije Forum napraviti polje u koje poziva gledatelje da se uključe u performativni čin, kojim dovršavaju izložbeni projekt i prostornu instalaciju. Izložba će, kako piše kustos i voditelj Galerije Forum, Feđa Gavrilović, spojiti osobno i zajedničko, povijesno i izvanvremensko: „Polje ljudskih susreta, spajanja i povezanosti, stvoreno u ljudskoj mjeri kao produžetak pojedinačnog organizma, ali i kao jedan megaorganizam, je grad. A forum, sjecište carda i decumanusa u starorimskoj urbanistici, srce je grada. Mjesto slučajnih susreta, izmjene ideja, polemika, ali i političkih prevrata, progona, nasilja. Galerija Forum baštini to ime (i sve njegove konotacije). Za izložbu u Galeriji Forum, Grimani je odlučio ponovno aktivirati prostor – čovjekom, zatim stupom, njegovim arhitektonsko-materijalnim i zlatom, njegovim metafizičkim analogonom."
Petar Grimani rođen je 1971. godine u Splitu. Nakon Umjetničke škole u Splitu, studirao je na Accademia di belle arti u Firenci i diplomirao na Akademiji umjetnosti u Splitu. Magistrirao je na UMAS-u u Splitu, na odsjeku za filmsku umjetnost, modul narativni film. U svojem umjetničkom radu istražuje međuodnos prostora, vremena i identiteta, oslanjajući se na različite medije, uključujući fotografiju, video i instalaciju. Njegova praksa proizlazi iz potrebe za analizom svakodnevnih situacija, osobnih i kolektivnih sjećanja, te načina na koje se oni reflektiraju u vizualnim oblicima.
U Galeriji Forum održana je promocija kataloga i ponovno je predstavljena prostorna instalacija Petra Grimanija Forum i grad.
Katalog je predstavio jedinstveni postav u Galeriji Forum, kao i nekoliko urbanih intervencija Petra Grimanija nastalih povodom izložbe Forum i grad, koja je bila otvorena do 25. srpnja.
Na promociji je govorio književni kritičar Zdravko Zima.
Tijelo, prostor i grad: Plesno-glumački performans u Galeriji Forum
U Galeriji Forum, 13. srpnja održan je dinamičan plesno-glumački performans koji je funkcionirao kao sastavni dio izložbe "Forum i grad" umjetnika Petra Grimanija. Kroz istraživanje tjelesnosti i prostornih odnosa, izvođači su unijeli privremeni nemir među galerijske zidove, pretvarajući pasivni izložbeni prostor u aktivnog sugovornika i stvarajući živu sinesteziju pokreta i urbaniteta.
Ovaj događaj bio je poseban i po tome što su se u zajedničkoj izvedbenoj formaciji po prvi put okupili umjetnici Silvija Dogan, Nikolina Komljenović, Klara Fiolić, Tomislav Babić, Mario Kovač i Petar Grimani. Svaki od njih donio je svoj specifičan autorski pečat — od fluidnosti i discipline suvremenog plesa, preko dramaturške napetosti i glumačke ekspresije, pa sve do zvučnih i konceptualnih eksperimenata — stvorivši zajedničku improvizaciju koja je savršeno disala s konceptom same izložbe.
Polugodišnjak KIC-a za 2026. godinu donosi pregled programa i projekata ostvarenih tijekom prvih šest mjeseci 2026. godine. Publikacija obuhvaća diskurzivne, filmske, glazbene, izdavačke i galerijske programe te razvoj javnog digitalnog arhiva KIC-a.
